Uz odlazak majstora violine

Hrvatski violinist i pedagog Tonko Ninić bio je četiri desetljeća (1957–1997) član i koncertni majstor Zagrebačkih solista te je vodio Komorni studio Zagrebačke filharmonije. Diplomirao je violinu u klasi Václava Humla i Ivana Pinkave na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je godinama predavao, a od 2008. nosio je i titulu profesora emeritusa. Kao solist i komorni glazbenik, Ninić je nastupao diljem svijeta – od Europe i Amerike do Australije i Novog Zelanda – te je ostvario brojne diskografske projekte. Ninić je bio temperamentan u osobnoj komunikaciji, ali i u umjetničkim interpretacijama koje pamti brojna publika i kolege koji su imali čast i priliku s njime muzicirati, a koji ga svrstavaju među najistaknutije hrvatske violiniste. Nositelj je brojnih umjetničkih nagrada i priznanja među kojima je i Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo 2003. godine. Umro je u Zagrebu 27. studenoga u 91. godini.

Muzikolozi Ivan Galić i Domagoj Marić razgovarali su s maestrom Ninićem u povodu otvorenja izložbe Zagrebački solisti autorice Marine Perica Krapljanov u Muzeju grada Zagreba u prosincu 2019. godine. Ulomci intervjua bili su emitirani 7. ožujka 2020. na Trećem programu Hrvatskoga radija, u glazbeno-dokumentarnoj emisiji Tragom glazbe urednice Gordane Krpan. Kako bismo sačuvali uspomenu na velikog maestra, ovom prilikom po pri put objavljujemo cijeli razgovor.

Snimio Marko Lukunić / Večernji list / PIXSELL

U Muzeju grada Zagreba otvorena je 19. prosinca 2019. godine izložba o Zagrebačkim solistima. Jeste li je stigli posjetili?

Najprije da kažem, moje ime je Tonko Ninić, a u ansamblu Zagrebačkih solista bio sam od 1957. Najprije sam bio član ansambla 11 godina, dok je Soliste vodio njihov utemeljitelj maestro Antonio Janigro, a zatim i voditelj Solista. O ovoj izložbi moram kazati da mi se čini da je to velika stvar za ansambl te da je dobro organizirana i napravljena. Vidio sam je u globalu jer sam bio na otvaranju. Međutim, tom sam prilikom susreo veliki broj prijatelja i poznanika s kojima sam razgovarao, tako da nisam stigao detaljno pogledati izložbu. Spremam se to učiniti ovih dana. Kao članu Zagrebačkih solista dužnost mi je reći da je obilježavanje 65. godišnjice djelovanja ansambla zaista značajna manifestacija te da je ova izložba ansamblu iznimno dobrodošla. To se ne odnosi samo na današnje vrijeme, kada ansambl izvodi veliki broj koncerata – više nego nekada – već i na povijest ansambla. Naš sastav kontinuirano djeluje 65 godina te je kroz čitavo to vrijeme zadržao razinu interpretativnog umijeća koja je ostala nepromijenjena od početka, kada su Solisti oduševljavali svijet, do danas.

Izložbom u Muzeju grada Zagreba prvenstveno se htjelo ukazati na „opstojnost i značenje“ tog znamenitog ansambla. Koja je njegova društvena funkcija i koliko se ona s godinama mijenjala?

Došla su neka nova vremena, različita od onih u kojima je ansambl Zagrebačkih solista stasao. Zašto? Zbog toga što se umijeće sviranja ansambala kao što su Solisti kroz čitavo to razdoblje unaprijedilo. Također, gotovo svi veliki (ali i mali) gradovi u kojima smo nastupali imaju u međuvremenu svoje ansamble te su na taj način u svojim sredinama riješili pitanje interpretacije stare glazbe, odnosno interpretacije načina muziciranja koji su Zagrebački solisti njegovali u društvenom smislu. Rekao bih da je to jedan od razloga zbog kojih danas možda nema toliko velikih turneja. K tome je umijeće sviranja do te mjere uznapredovalo da veliki broj glazbenika solista danas djeluje u komornim sastavima poput Zagrebačkih solista. Smatram da je to zbog toga što su pojedine sredine osjećale potrebu nadomjestiti nedostatak komornih sastava i manjih ansambala koji je postojao do tada.

Tonko Ninić svira na restauriranoj
Guarnerijevoj violini u HAZU 2009. / Snimio Marko Lukunić / Večernji list / PIXSELL

Koje je razdoblje djelovanja Zagrebačkih solista bilo „najsjajnije“?

Maestro Janigro svojim umjetničkim dosezima uspijevao izvući iz nas ono najbolje, dobro znajući da možda nismo tako dobri umjetnici kao što su neki drugi (u ansamblima poput našeg) ili da nemamo tako dobre instrumente kao oni, ali da zato imamo iznimno jak osjećaj da radom i školom, a to je zagrebačka gudačka škola prof. Humla, možemo to nadomjestiti. Čak štoviše, u mnogim smo situacijama postizali bolje rezultate nego ansambli koji su imali te prednosti. Stoga bih rekao da je najbolje bilo možda baš razdoblje vezano uz djelovanje maestra Janigra. On je svojom umjetničkom snagom uspijevao izvući iz nas maksimum koji je doveo do toga da je ansambl Zagrebačkih solista u to vrijeme bio jedan od najboljih u svijetu. To je potvrdila i činjenica da smo s Janigrom prošli velik dio svijeta, da smo gotovo svake godine jedanput ili dvaput bili u SAD-u te da smo bili na turnejama koje su katkada trajale i po mjesec-dva, čak po dva i pol mjeseca. Drugim riječima, to je razdoblje kojega se sjećam, iako, moram kazati da su se i poslije njega događale mnoge značajne stvari za ansambl koje su čak i prešle preko onih dometa koji su bili do tada. Mislim pritom na nastupe u mnogim velikim koncertnim dvoranama, primjerice u Carnegie Hallu i Avery Fisher Hallu u New Yorku, zatim u Kini, Japanu, dalekom Novom Zelandu, Australiji i tako dalje. Rekao bih da je vrijeme maestra Janigra ipak dalo pečat koji se spominjao, odnosno koji će se spominjati još dugo, jer je Janigro zaista bio sjajan, možda i najbolji u našem djelovanju.

Jednom ste prilikom opisujući Janigrov odnos prema radu izjavili kako je on bio „neugodno točan“. Možete li to pojasniti?

Kada govorimo o tim prvim počecima u Zagrebačkim solistima s maestrom Janigrom, moram kazati da sam se tada suočio s nečim što mi je bilo nešto posve novo. Jer, studirati na Muzičkoj akademiji i studirajući dotjerati umjetničko sviranje instrumenta do, ako ne savršenstva, onda na putu prema tome, sasvim je nešto drugo nego osjećaj kada svirate pred publikom. Ja sam se našao, gotovo preko noći, u ansamblu i to odmah na koncertima u velikim gradovima. Zagreb, Ljubljana, Beograd, a zatim velika turneja u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Odmah nakon toga slijedila je turneja u Sjedinjenim Američkim Državama. Drugim riječima, tvrdo sam osjetio veliku razliku između solidnog rada na Akademiji kao student i onoga što je potrebno da se to znanje primjeni u najboljem mogućem smislu pred publikom. To je bio novi izazov i nešto novo za svakog umjetnika koji nastupa.

Je li bilo teško biti Janigrov nasljednik? Kako ste se nosili s tom zahtjevnom funkcijom?

Kada je maestro Janigro otišao, nisam odmah preuzeo mjesto koncertnog majstora i umjetničkog vođe. Ali, bio sam dovoljno dugo s maestrom Janigrom da sam uspio naučiti kako se velikim radom može postići mnogo toga: radom koji je on imao, a koji sam ja želio nastaviti na isti način, čak štoviše, napraviti ga rigoroznijim, osjetio sam da vodstvo ili mjesto koje sam zauzimao nije tako jednostavno. To je bio veliki šok koji sam ipak, čini mi se, uspješno pobijedio. Na tom sam mjestu ostao gotovo 25 godina, a kolege s kojima sam dijelio, kako su govorili, dobro i zlo nisu me imali potrebe smijeniti. Kada sam odlazio iz ansambla, učinio sam to svojevoljno, jer sam smatrao kako je trenutak da se stvari pomlađuju i mijenjaju te da su u svijetu interpretativni momenti možda postali drukčiji. Ne bih rekao da ih ne bih mogao slijediti ili uklopiti se u njih, ali sam smatrao da netko drugi to može bolje napraviti.

Kako je i zašto Janigro došao u Zagreb, odnosno otišao iz Zagreba?

Kada govorimo o Janigru, to je bilo 1937. godine, a ja sam rođen nešto prije. On je ostvario izvanredne koncerte kao student pariškog Konzervatorija. Došlo je ratno vrijeme, a njemu se Zagreb strašno dopao. Publika ga je izvanredno primila i rekao bih da je u Zagrebu, osim rada sa Zagrebačkim solistima kao čelist, prošao čitav čelistički repertoar koji je bilo moguće uopće čuti na jednom mjestu. Zašto je otišao? Danas ni meni to nije potpuno jasno. Smatram da je imao snažnu želju biti potpuniji u glazbi, odnosno dirigirati i biti bliži centrima koji su jači od Zagreba te je htio pokušati svoje umijeće prenijeti i na druge ansamble i orkestre. Pokazalo se, međutim, da je rad sa Zagrebačkim solistima, uz njegov izvanredan pedagoški rad koji je kasnije bio još jači, bio nešto što bismo mogli smatrati jednim od vrhunaca njegove djelatnost. Kao pedagog, odgojio je čeliste od kojih je jedan maestro Enrico Dindo, danas šef dirigent Zagrebačkih simfoničara, inače sjajan čelist. Tu je i Mario Brunello, pobjednik Međunarodnog natjecanja Čajkovski, ali i čitav niz drugih koji su postigli vrlo visoke domete u svijetu. Tako da je Janigrovo ime danas u čelističkom svijetu, ali i u onom ansambala, znak velikoga poštovanja.

Svi veliki violinisti, osim što izvanredno sviraju, imaju i široku kulturu / Publika koja sluša neki strani ansambl želi čuti i glazbu iz te zemlje / Koncertni život u Zagrebu vrlo je zanimljiv, ali potrebna je još jedna koncertna dvorana

Zagrebački solisti povremeno surađuju s glazbenicima koji njeguju ponešto drugačije glazbene izričaje. Ansambl je tako u suradnji s klarinetistom Brunom Philippom izvodio klezmer glazbu, koncertirao je s popularnim dvojcem 2Cellos te u suradnji s pijanistom Davidom Gazarovim izvodio jazz standarde. Kako doživljavate takve suradnje?

Kada govorimo o glazbenicima koji su nastupali sa Zagrebačkim solistima i potrebi da se prilagodimo njihovu načinu interpretacije, rekao bih da gotovo nikada nije bilo problema. 

Pokazuju to veliki violinist Henryk Szeryng, tada jedan od najvećih u svijetu, ili pijanist Alfred Brendel. Prilagođavali smo se jedni drugima, i mi njima i oni nama. Međutim, tu nije bilo velikih poteškoća, tako da su zajednički koncerti prošli bez ikakvog problema. Kada se radilo o umjetnicima koji su predstavljali neku drugu vrstu glazbene umjetnosti osim klasične, kao što je jazz, ansambl je i tu dao svoj doprinos. Ali, najviše zbog toga da bi upotpunio svoje poimanje glazbene izražajnosti, odnosno svoj glazbeni izraz koji je uvijek bilo nužno održavati novim, modernim i prisutnim.

Smatrate li da publiku danas u dvorane više privlači ime skladatelja, odnosno konkretna djela, ili izvođači – ansambli, dirigenti i solisti? Dolazi li publika primarno čuti Vivaldijeva Četiri godišnja doba u izvedbi Zagrebačkih solista ili Zagrebačke soliste koji će izvesti Četiri godišnja doba?

Postoji veliki broj prijatelja klasične glazbe koji su ujedno prijatelji i svakog drugog oblika glazbe, odnosno, glazbenog izražavanja. Rekao bih da je kod publike često od presudne važnosti ime dirigenta, orkestra, ansambla ili solista, ali ne bez razloga. Nije mala stvar kada čovjek ima priliku čuti nekog zaista sjajnog umjetnika ili umjetnike, a pogotovo u Zagrebu.

Danas nasreću imamo mnogo prilika čuti izvrsne umjetnike koji oplemenjuju kako sredinu u kojoj nastupaju tako i nas umjetnike koji pokušavamo biti u dosluhu s njima.

Što biste rekli o nastupu Zagrebačkih solista po pitanju dirigenta? Je li Solistima potreban dirigent?

Kada govorimo o vezi između Zagrebačkih solista i dirigenata, onda ću vam kazati da sam u svoje vrijeme izbjegavao bilo kakvog dirigenta. Kada bismo izvodili neku kompliciranu modernu skladbu koju je trebalo izvesti istoga dana ili sutradan, katkad bismo posegnuli za dirigentom. U većini slučajeva dirigent ipak nije bio potreban. Postoje skladbe u kojima dirigent može pomoći, ali isto tako pokazalo se da Zagrebački solisti primjerice u interpretaciji jedne skladbe Stravinskoga koju smo izvodili s puhačima mogu funkcionirati čak i bolje nego kada je prisutan neki osrednji dirigent.

Utemeljitelj Zagrebačkih solista mo. Antonio Janigro i njegov nasljednik Tonko Ninić na Nijagarinim slapovima /

Nastup Zagrebačkih solista na Dubrovačkim ljetnim igrama 1954.

Djela kojeg hrvatskog skladatelja strana publika najbolje prihvaća?

Ideja Zagrebačkih solista od vremena Janigra pa sve do danas je da na svakom koncertu bude izvedeno jedno domaće djelo. Događa se, naravno, da su u tom procesu pojedini skladatelji izvođeniji od nekih drugih. Međutim, to nije stvar samo kvalitete, nego i određenog postupka stvaranja programa. Ali, činjenica je da su naši skladatelji prisutni svugdje u svijetu na našim koncertima, kao što su i danas. Ta činjenica govori o još jednoj stvari: publika koja sluša neki strani ansambl želi čuti i glazbu iz te zemlje. Prema tome, izvedba domaćih skladatelja daje mogućnost da se predstavimo na dvostruki način. Mnoga djela domaćih autora bila su izvanredno dobro primljena te su kao takva postigla velike uspjehe. Međutim, mi smo mala zemlja, a u prednosti su ipak veće zemlje, pogotovo one koje imaju razgranatu diskografsku mrežu te na taj način uspijevaju biti prisutnije u javnosti.

Što razlikuje izvrsnog od dobrog violinista?

Razlike između dobrog violinista i onoga koji je stvarno izvanredan uistinu su velike. Svi veliki violinisti, osim što izvanredno sviraju, imaju i široku kulturu – od poznavanja jezika do poznavanja načina komunikacije s publikom. K tome imaju izvanredne instrumente koje su ili zaslužili ili posudili. Njihovo je sviranje u prvom redu tehnički besprijekorno, kao i njihovo poznavanje stilskih karakteristika djela koje izvode. Uz to je muzikalnost ključni čimbenik koji razlikuje one najbolje i one koji se glazbom samo bave. Jednako kao što u svim drugim djelatnostima postoje veliki umovi i obični činovnici, tako je i s violinom.

Svirali ste na čuvenoj violini Zlatka Balokovića, Guarnerijevu „Kingu“, instrumentu uz koji je na posljednji počinak ispraćen Nikola Tesla. Možete li opisati to iskustvo?

Violina koja se čuva u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu, a koja je poklon Zlatka Balokovića, zaista je vrhunski instrument na kojem je osjećaj sviranja uistinu veleban. Rekao bih da takvi instrumenti posjeduju velik broj alikvotnih tonova koji se stvaraju dok se svira jedan ton, zbog čega je punoća zvuka u tolikoj mjeri sveobuhvatna da se čovjek u početku gotovo ne može snaći, niti vjerovati da instrumentalist svira samo jednu violinu. Ta je violina jedna od najljepših Guarnerijevih violina uopće. Bila je izložena u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku, među 25 najljepših violina. Za razliku od Stradivarija, a Guarneri je po svemu bio njegov učenik, ta je violina podobnija za današnje moderne velike koncertne dvorane jer posjeduje vrlo snažan zvuk koji kvalitetom i ljepotom nadmašuje instrumente velikih majstora kao što su bili Stradivari, Amati ili Bergonzi.

Kako biste ocijenili budućnost komornih ansambla u Hrvatskoj?

Postoji još jedan problem po pitanju komornih sastava u Hrvatskoj, a to nije samo publika koja dolazi, nego način školovanja. Svjedoci smo da se danas nastavi glazbene i likovne kulture u školama daje sve manje sati. Stoga ne trebamo očekivati porast publike, nego baš suprotno. Rekao bih da su umjetnici dužni malo više razgovarati s mladima, ali i sudjelovati u planovima rada s njima, kao što je reforma kurikuluma. Jer, ako glazba kao svaka druga umjetnost zaista oplemenjuje dušu čovjeka, onda je potrebno nešto učiniti da joj se dâ više prostora.

Kako ocjenjujete koncertni život u Zagrebu danas?

Koncertni život u Zagrebu vrlo je zanimljiv. Dogodi se da imate po dva, tri, čak i više značajnih koncerata tjedno, što se prije nije događalo. Zagrebu nedostaje možda još jedna koncertna dvorana, koju je na neki način nadomjestila Koncertna dvorana Blagoje Bersa u novoj zgradi Muzičke akademije. Ipak, potrebno je da se još negdje u Zagrebu, u središtu grada ili u nekoj perifernoj gradskoj četvrti, napravi još jedna dvorana koja bi mogla unaprijediti glazbenu kulturu. Glazba je potreba svakog čovjeka koja oplemenjuje dušu te čini ljude različitih boja kože bližima ili jednakima. Svojom moći može razbiti ekonomske razlike koje postoje između pojedinih slojeva društva. Glazba stvara kontakte i ruši barijere koje na bilo koji način, politički i ekonomski, ipak postoje među nama.